Autor gospodin Jovan Radunović, ekspert iz oblasti osiguranja i zaposleni u Generali CEE Holding u Pragu
U prethodnom tekstu je bilo riječi o okolnostima koje stvaraju potrebu za osiguranjem i kako kupovina osiguranja pomaže da se zaštitie stvari koje su bitne u životu. Neizvjesnost kao sastavni dio života, dovodi do toga da ljudi nisu u stanju da u potpunosti predvide i isplaniraju budućnost. Nepovoljni događaji se neminovno dešavaju, a da pritom ostaje nepoznanica koji od njih bi mogao nekog da zadesi, kada i sa kakvim posledicama. Kada se dese, osiguranje je tu da obezbijedi finansijska sredstva, neophodna da se ljudi što je moguće lakše nose sa posledicama tih događaja i da život vrate u normalu iz koje je prethodno izbačen.
Sledeće pitanje koje se nameće je odakle osiguravajućim kompanijama (u daljem tekstu kompanijama) novac koji isplaćuju osiguranicima za štete? Odgovor na to pitanje zahtijeva razumijevanje modela po kojem ne posluju.
Ukratko, taj novac dolazi iz dva glavna izvora:
- zajedničkog fonda za rizike[1] (engl. risk pool)
- kapitala kompanije
U daljem tekstu ćemo objasniti značaj svakog od njih.
Ljudi se kupovinom polise osiguranja finansijski osiguravaju od posledica osiguranog događaja. Polisa je ugovor između osiguranika (tj. kupca polise) i osiguravjuće kompanije (prodavca polise), kojim kompanija preuzima na sebe obavezu da u slučaju nastanka događaja definisanog polisom, isplati osiguraniku ugovorena finansijska sredstva. Osiguranik je u obavezi da za ugovoreno osiguranje plati nadoknadu u vidu premije osiguranja.
Premija osiguranja predstavlja glavni (ali ne i jedini) izvor prihoda osiguravajuće kompanije. Prodajom polisa, ona akumilira novac za formiranje zajedničkog fonda za rizike (u daljem tekstu fonda za rizike), iz kog se kasnije isplaćuje štete. Osiguravajuće kompanije posluju da bi formirale ovaj fond i upravljale njime.
Cijena osiguranja najčešće predstavlja nekoliko promila (desetih djelova procenta) maksimalnog iznosa koji je kompanija u obavezi da isplati osiguraniku u slučaju štete. Tako npr. imovinska polisa kojom bi se osiguraniku isplatilo do 20 000 EUR u slučaju neke štete u njegovom domu (požar, poplava, krađa, lom stakla itd.) može da se kupi za godišnju premiju od 50 EUR, što je svega 2,5 promila (ili 0,25%) najveće moguće isplate u slučaju štete[2].
Osiguravajuće kompanije su u stanju da ponude osiguranje po tako niskoj cijeni zato što polisu koja štiti od istih rizika prodaju hiljadama, desetinama hiljada ili milionima drugih osiguranika (u zavisnosti od veličine tržišta na kojem posluju). Sa druge strane, broj onih koji su se osigurali, a kojima će se desiti šteta je najčešće mali (npr. 1, 2 ili 3% od ukupnog broja osiguranih). Istovremeno, neće svaka šteta zahtijevati isplatu maksimalne ugovorene sume – u najvećem broju sitacija, šteta će se moći sanirati i sa mnogo manjim iznosima (2,3, 5 ili 10 000 EUR npr.). Krađa, poplava ili lom stakla ne mogu da pričine istu štetu poput požara koji jedini može da rezultira maksimalnom ugovorenom isplatom (20.000 EUR na ovom primjeru).
Ukratko, među osiguranicima određene kompanije postoji indirektna „solidarnost“ u podjeli rizika. Kupovinom polise osiguranik iskazuje spremnost da uz određenu cijenu sa ostalim osiguranicima podijeli finansijski teret štete onda kada ona se desi bilo kom od njih. Istovremeno, ukoliko se šteta desi njemu, on ostvaruje pravo na novac iz fonda za rizike, koji se prethodno akumulirao uplatama svih osiguranika. [1]
Iste štete bi se neminovno dešavale i kada osiguranje ne bi postojalo, ali bi ljudi morali sami da se nose sa njihovim posledicama. Rizici koji su predmet osiguranja zahtijevaju značajan novac onda kada treba da se suočite sa njihovim posledicama, nerijetko toliki da većina ljudi nije u stanju da ga akumulira u toku svog života, a ako i jeste, akumulirala ga je sa nekom drugom svrhom (za kupovinu doma, obrazovanje djece, udobnu penziju itd.). Kupovinom osiguranja osiguranik štiti svoju imovinu, život, zdravlje, ali i ušteđen novac kako bi bio upotrijebljen u primarne svrhe.
Da bi kompanija bila u stanju da izmiri obaveze prema osigurancima, uplate od premija bi morale biti veće od isplata za štete. U suprotnom će fond za rizike u određenom trenutku ostati bez novca, a osiguranici koji nakon toga ostvare pravo na isplatu štete, neće moći da budu isplaćeni iz njega. Kompanija tada rizikuje da dođe u stanje u kojem neće moći da izmiri svoje obaveze, tj. da postane nesolventna.
Pored toga što je bitno da formira fond za rizike, za kompaniju i njene osiguranike još je bitnije kako ona sa njim upravlja, da ne bi došla u prethodno navedenu situaciju. Ona mora da vodi računa o tome koje rizike može i treba da osigurava a koje ne, po kojoj cijeni (premiji) i da li može sama da snese finansijski teret osiguranja određenih rizika, ili treba da ga podijeli sa drugim (osiguravajućim) kompanijama. Ona zbog toga zapošljava nekoliko specijalizovanih zanimanja koji joj pomažu u donošenju ispravnih poslovnih odluka:
- Aktuari su zaduženi da kroz istorijske podatake i upotrebu statističkih modela, procijene iznose šteta koje će kompanija morati da isplati u budućem periodu, shodno rizicima koje osigurava. Njihove kalkulacije su osnov za iznos premije osiguranja. Ako su pogrešne, mogu da rezultiraju niskim premijama koje ne reflektuju realno rizike koji se osiguravaju i potencijalne štete koje ih prate, što može dovesti do toga da štete budu veće od premija. Pogrešna kalkulacija može takođe da razultira i premijama koje su previsoke za preuzeti rizik, usled čega konkurentske kompanije koje nude bolju cijenu mogu preuzeti značajan broj klijenata.
- Preuzimači rizika posjeduju specijalizovano znanje za određene kategorije rizika, koje koriste onda kada donose odluku koji rizik (tj. koga i šta) bi osiguravajuća kompanija trebala da osigura a koji ne, sve na bazi prethodno odrađene serije procjena. Takođe mogu da koriguju inicijalnu cijenu izračunatu od strane aktuara, ukoliko procjene da je u konkretnom slučaju mogućnost nastanka štete veća ili manja od one koju su aktuari pretpostavili u svojim obračunima. Zajedno sa osiguranicima nastoje da nađu rešenja kojima bi se smanjio rizik od eventualne štete i iznos premije (najčešće prilikom osiguranja većih rizika poput fabrika, hotela, zgrada itd.).
- Likvidatori šteta su odgovorni za to da što prije naprave procjenu štete koja se desila i da definišu iznos koji bi osiguravajuća kompanija trebala da isplati klijentu. Njihove procjene često pomažu aktuarima da još bolje razumiju koje karakteristike osiguranog rizika utiču na potencijalan iznos štete.
Pored toga što se bave prodajom osiguranja, osiguravajuće kompanije i same mogu biti njegovi kupci. Osiguranje koje kupuju osiguravajuće kompanije se naziva reosiguranje. One reosiguravaju rizike koji svojom veličinom odudaraju od ostalih u njihovom portfoliju i zahtjevaju isplatu (za kompaniju) značajnih finansijskih sredstava u slučaju štete. To se odnosi na osiguranje velikih fabrika, vazduhoplova, teretnih i putničkih brodova i njihovog tereta, osiguranje od odgovornosti u poslovanju itd. Kompanije takođe kupuju reosiguranje za rizike koji istovremeno mogu da proizvedu štetu velikom broju osiguranika. Tu se misli na osiguranje od velikih prirodnih nepogoda (poplava, klizišta, zemljotresa itd.) i ekstremnih događaja (poput terorizma i sajber napada). Jednostavno rečeno, kompanije kroz reosiguranje dijele premije i štete sa drugim kompanijama, što im omogućuje da osiguraju rizike koje sami ne bi bili u stanju da osiguraju i da dodatno zaštite svoju solventnost i kapital.
Premija osiguranja, iako glavni ne predstavlja i jedini izvor prihoda za kompaniju. Prije nego što će biti isplaćen za štete, novac od premija se nalazi u posjedu kompanija, što one koriste da ga investiraju i tako ostvare dodatni izvor prihoda (u vidu kamate, dividente, rente, kapitalne dobiti itd.). One naravno ne mogu da ulože sav taj novac. Određeni dio mora ostati na tekućem računu (ili u nekoj jednako likvidnoj formi) kako bi se mogle neometano servisirati obaveze iz redovnog poslovanja. Ostatak se investira, najviše u hartije od vrijednosti koje nose najmanji rizik i jako su likvidne (najčešće oročeni depoziti i državne obveznice). Kompanije mogu takođe da investiraju i u obveznice i akcije kompanija, investicione i private equity fondove, nekretnine i druge invesiticije koje su riskantinije ali nose i veće prinose (i često imaju manju likvidnost). Ipak ova kategorija investicija nipošto ne može biti dominantna, jer bi se sposobnost osiguravajuće kompanije da redovno izvršava svoje obaveze prema osiguranicima ozbiljno mogla dovesti u pitanje (naročito ukoliko bi ove investicije izgubile značajan dio svoje vrijednosti prije nego bi kompanija morala da ih proda). Zbog toha države i regulatori u gotovo svim zemljama zakonom propisuju kako osiguravajuće kompanije mogu da investiraju novac od premija tj. koliko u procentima gledano mogu imati novca investiranog u različite kategorije investicija.[2]
Kao što je u dosadašnjem tekstu objašnjeno, osiguravajuća kompanija ne može tačno znati kada će se bilo kom od njenih osiguranika desiti šteta, koji je broj osiguranika kojem će se šteta desiti i koliko će novca na kraju morati da isplati za sve štete. Ona nastoji da na bazi istorijskih podataka i specijalizovanog znanja o raznim oblastima osiguranja preuzme na sebe adekvatnu količinu rizika i da kroz premiju naplati tu uslugu po odgovarajućoj cijeni, imajući pri tom za cilj da ne ugrozi svoju sposobnost da izmiri obaveze prema svim osiguranicima koji budu ostvarili pravo na to. Međutim, u poslovanju osiguravajućih kompanija neizvjesnost je velika i iznenađenja se nerijetko dešavaju, zbog čega se kompanije nađu u obavezi da isplate više novca nego što su inicijalno planirale, naročito u slučaju prirodnih nepogoda i šteta na velikim rizicima. Pored toga, osiguravajuće kompanije mogu da se suoče neprijatnim iznenađenjima po pitanju novca koji su investirale od prodaje premija, uprkos tome što taj novac investiraju najviše u hartije od vrijednosti koje nose najmanji rizik. Tako npr. državne obveznice, iako nose mali rizik, osjetljive su na kretanja u kamatnim stopama, posebno ako imaju jako dug rok, pa se glavnica i poslednja kamta isplate nakon 5, 10, 15 i više godina[3]. U tako dugom periodu može više puta doći do oscilacija sa kamatnim stopama. Ukoliko dođe do rasta kamatnih stopa i one budu veće od onih koje nude obveznice koje kompanija trenutno ima u portfoliju, ona će ukoliko zatreba, morati da ih proda uz diskont tj. uz gubitak po nju, koji će biti utoliko veći, što je veći rast kamatnih stopa. Slični i mnogi drugi rizici prate sve ostale investicije.
Kada se desi bilo koji od ovih nepovoljnih scenarija, osiguravajuća kompanija mora da ima na raspolaganju dovoljno finansijskih resursa da ih „absorbuje“ i prevaziđe, a ti resursi se nalaze u kapitalu kompanije. Adekvatno kapitalizovane osiguravajuće kompanije u stanju su da se mnogo lakše nose sa neizvjesnostima koje sa sobom nosi njihovo poslovanje i što je najbitnije, mnogo manje izlažu svoje osiguranike riziku da neće moći da izmire obaveze prema njima. Osim što je neophodan za redovno poslovanje, adekvatan nivo kapitala je bitan i za širenje poslovanja. Dobro kapitalizovane kompanije će se prije biti u mogućnosti da inoviraju i ponude osiguranja koja do tad nisu imala u ponudi (ili koja do tada niko nije ponudio na tržištu), da preuzmu na sebe rizike koji su rijetki, a veliki (npr. osiguranje vazduhoplova ili svemirskih letjelica) i da prošire svoje poslovanje na neka nova tržišta. Svaki od ovih poslovnih poduhvata nosi sa sobom ne malu vjerovatnoću da se završi nepovoljno po kompaniju, ali uz značajane količine kapitala, ona može lakše da se nosi sa takvim posledicama, pa samim tim i lakše da se odluči da li da se upusti u neke od njih.
Regulacija u osiguranju (kao i u bankarstvu) se s toga najviše fokusira na kapital osiguravajućih kompanija. Kroz detaljna testiranja (tj. kroz tzv. stres testove) regulatori i kompanije nastoje razumiju koje su to minimalne količine kapitala koje osiguravajuće kompanije treba posjeduju shodno portfoliju osiguranih rizika, investicijama i praksama u poslovanju, a da ostanu solventne pri ekstremnim događajima koji se dešavaju jednom u 50, 75, 100 ili 200 godina. Priroda poslovanja i regulativa kojoj podliježu su ujedno i razlog zašto se osiguranje smatra za kapitalom intenzivnu industiju i zakoni svih zemalja kao preduslov za osnivanje osiguravajućih kompanija zahtijevaju veliki osnivački ulog.[4]
[1] Solidarnost u podjeli rizika postojala je kao koncept mnogo prije osnivanja prve osiguravajuće kompanije (Hamburger Feuerkasse u Hamburgu u 17. vijeku). U 16. i 17. vijeku, dok se razvijala trgovina između Evrope novootkrivenog američkog kontinenta, u Londonu su sastavljani prvi ugovori kojima je definisana podjela rizika prilikom transportovanja robe iz Amerike u Britaniju. Danas najveća berza osiguranja, Loyd’s of London vodi početke upravo iz tog perioda. Loyd’s Coffee House je bilo mjesto gdje su se sastajali moreplovci, vlasnici brodova i preduzetnici da bi ugovarali osiguranje brodova i tereta koji su nosili. Vlasnici brodova su željeli da zajednički između sebe podijele posledice finansijskih gubitaka do kojih bi došlo ukoliko se neki od njihovih brodova ne bi uspješno vratio sa riskantnih putovanja. Preduzetnici koji su imali dovoljno kapitala i spremnosti da rizikuju potpisivali bi sa njima ugovore, kojima bi se obavezali da u zamjenu za određenu novčanu sumu preuzmu na sebe rizik i obavezu da u slučaju nesreće sa brodom pokriju dio finansijskih gubitaka vlasnika brodova. Postoji takođe primjer srednjevjekovnih zanatskih esnafa koji su od dobrovoljnih uplata zanatlija koji su privređivali u određenom gradu, formirali fondove iz kojih bi se isplaćivale pare za ponovnu izgradnju radionica koje bi nekom od zanatlija izgorjele u požaru (što se često dešavalo s obzirom da su pravljene od drveta), ili za pomoć njegovoj porodici ako bi on iznenada bio ubijen ili bi ostao nesposoban za rad (što predstavlja preteču životnog osiguranja). Kao najstariji primjer podjele rizika, navode se Murabijevi zakoni iz 18. vijeka prije nove ere, gdje se u jednom dijelu pominju prvi ugovori o kreditu koje su vlasnici brodova uzimali finansiranje putovanja. Brod bi bio kolateral za kredit a povjerilac je imao pravo da ga konfiskuje ukoliko se brod vrati sa putovanja a vlasnik broda ne bude u stanju da vrati dug. Sa druge strane, ukoliko brod potone, vlasnik broda bi se oslobađao obaveze da vrati dug. Slični primjeri ugovora postojali su u antičkoj Grčkoj i Rimu (danas se na engleskom zovu bottomry).
[2] Pravilnik o deponovanju i ulaganju sredstva tehnički rezervi društva za osiguranje u Crnoj Gori ne nameće ograničenja po pitanju toga koliko novca mogu da drže u depozitima kod banaka u Crnoj Gori, budući da se to smatra za najsigurniji i najlikvidniji vid investicije. Sa druge strane, kompanije mogu da najviše 30% sredstava investiraju u akcije kojima se trguje na regulisanom tržištu hartija od vrijednosti u Crnoj Gori ili u nepokretnosi, a npr. svega 5% u obveznice kojima se ne trguje na regulisanom tržištu ili u zajmove pravnim licima
[3] Dugoročne obeveznice kupuju načešće kompanije koje se bave životnim osiguranjem jer su ugovori koje sklapaju sa osiguranicima dugi (od 5 do 25 i više godina)
[4] Zakon o osiguranju u Crnoj Gori propisuje da minimalan akcijski kapital neophodan za bavljenje poslovima osiguranja iznosi 3 miliona eura (i 2 miliona ukoliko se kompanija ne bavi određenim vrstama neživotnog osiguranja)
[1] Slobodan prevod autora
[2] Bitno je napomenuti da se cijena polise osiguranja ne formira tako da bi se iz nje isplatile samo štete. Pored šteta, premija treba da pokrije troškove provizija za posrednike u prodaji osiguranja (agenti/prodavci osiguranja, brokeri itd.), administrativne troškove poslovanja osiguravajuće kompanije (finansije, IT, pravna služba, ljudski resursi, kancelarijski prostor itd.) i da donese određenu dobit osiguravajućoj kompaniji